Samo je projurila kroz stan. Uključila računalo.
Spojila se «brzom vezom».
Kliknula na adresu svojega bloga .....

Sinoć napisani post bio je tu. Samo naslov – Snovi. I sličica.
Časak je oklijevala. Pa kliknula na – komentari.

Nije bilo uobičajenih posjetitelja.
Niti slučajnih.
Samo jedan. Onaj namjerni. S nekom namjerom. Očito – zlokobnom.
I opet poruka: Budi – budna!
U prvi čas nije primijetila kako poruka više – nije nepotpisana.
Jer, potpis je bio tu:

Morpheus!

Prasnula je u histeričan smijeh.

Morpheus.
Morpheus?
Morpheus!
Koji pokvareni šaljivac! Poruku: Budi – budna! potpisati sa – Morpheus.
A Morpheus je – bog snova.

Odlanulo joj je.
Bila je to ipak samo šala.
Ali, zašto nije bilo drugih posjetitelja? Niti njihovih komentara?
Postovi su mi postali dosadni, pomislila je.

A onda je odlučila posjetiti toga Morpheusa. Otići na njegov blog. Čestitati mu na uspjeloj šali. Upitati ga – zašto je baš ona postala meta njegove šale?
Našaliti se....izgrditi ga ... zamoliti ga da više ne svraća na njezin blog.
Ili – zamoliti ga da svakako opet svrati.

Ali, potpis Morpheus - nije bio link do Morpheusova bloga.
Pa nije mogla učiniti ništa od namjeravanog. Odjavila se. Ugasila računalo. Pokušala zaspati.
No, bili su to samo isprekidani trenutci polusna. Prazni ... bez snova.

Ustala je već u 5.
Kavu nije skuhala. Niti je popila. Nije popušila ni prvu jutarnju cigaretu. Prvi puta nakon nekoliko mjeseci, kada joj je neugodna prehlada nametnula «pušačku pauzu».
Čudila se sama sebi. Jer – jedva da se mogla sjetiti jutra bez kave, cigarete i – bloga.
Ne u posljednjoj godini, od kada je blogerica. Jutarnja kava, cigareta i blog stopili su se u jedno. Ujedno. Zato se jutros i nije usudila dirnuti u to «sveto trojstvo».
Jer uz kavu i prvu cigaretu, otvorila bi i blog. A to nije namjeravala. Barem ne sada. Ne u 5 ujutro. Neispavana. U mraku jesenjega jutra.

Dani su se skratili.
A noći postale duže.
Danju je zaranjala u poslove: recenzije ... konsulatacije... predavanja ... bibliografije ... seminari ... opet predavanja....
Svojim je suradnicima djelovala malo odsutno. Ali poslove je odrađivala kao i uvijek – korektno. Nije se ni sa kim s posla družila privatno. I rijetko je s njima razgovarala o privatnim stvarima. Pa ju nitko nije ništa ni pitao. Jer ona je bila uvijek suzdržana. Iako su vjerojatno primijetili kako se nešto nova događa s njom.
Ni studenti nisu ništa primjećivali. Iako uljudna, ona je uvijek držala distancu. Na prvim bi predavanjima dogovorila pravila. Demonstrirala gašenje svoga mobitela. I rekla: Isto očekujem i od vas. Predavanja su joj bila uvijek dobro pripremljena. Izvedena - barem korektno. A ponekad bi je tema ponijela. Pa bi predavala sa žarom i nadahnuto. Uvijek je bilo onih studenata koji su je slušali pažljivo. Naravno, većina je uglavnom statirala. Bavila se - nečim drugim. No, dok god nisu ometali predavanja, ona se pravila kako to - ne vidi. Prepuštala ih je vlastitome izboru. I smatrala to - njihovom odgovornošću. Uvijek bi u mnoštvu izabrala neko zainteresirano lice i pogled koji bi reagirao na ono što bi govorila. Tako bi joj bilo mnogo lakše.
Ni studenti, dakako, nisu ništa primijetili. Predavanja su joj i dalje bila - u redu.

Crne je podočnjake primijetila jedino njezina sestra. I opet joj je uputila opasku o njezinu neurednu životu.
Ako živiš sama, ne znači kako možeš živjeti potpuno po svomu. Nesanica se može svladati, urednim dnevnim ritmom. Lijeganjem na vrijeme. I voljom – zaspati.
Na sestrinu je brižnu primjedbu samo odmahnula rukom. Prešutjela. I skrenula razgovor – na nešto drugo.

Prošao je opet čitavi tjedan:
u noći od nedjelje na ponedjeljak, nakon zadnjeg ulaska na blog, nije zaspala – uopće.
A sljedeće je noći – bilo nešto bolje.
Svake sljedeće – nešto dulji san.
I nešto dublji. I dalje bez snova.
Ali, ipak ... uspijevala je uhvatiti i nešto sna.

Za vikend je opet skupila snage.
I, oklijevajući, ponovno ušla na svoj blog.